Naslovnica O Centru Zakoni Dokumenti Pronađi Korisne veze
HCPM

Povijest projekta

Analiza poljoprivrednih tržišta

Kako prodati?

Pokretanje i razvitak biznisa

Primjeri iz prakse

 

 

Ribarstvo i akvakultura

Ribarstvo u Hrvatskoj uključuje nekoliko pod-sektora: slatkovodna akvakultura, ulov slatkovodne ribe, morska akvakultura, ulov morske ribe, prerada ribe i ostalih morskih organizama kao i cjelokupna kontrola i inspekcija. Provodi se na području od 34.000 km kvadratnih teritorijalnog mora i u slatkovodnim sustavima naše dvije glavne rijeke Save i Dunava s pritocima. Morsko ribarstvo je trgovačke naravi i dijeli se na obalno područje (unutrašnjost - od obale do otoka i kanale), te otvoreno more (teritorijalne vode). Kočarenje je glavna aktivnost obalnog ribarstva, dok plivarice tunolovke dominiraju na otvorenom moru.

Ribarstvo u RH ima mali udio u BDP-u, ali igra važnu ulogu u društveno-ekonomskoj situaciji velikog broja ljudi. Unatoč niskoj vrijednosti, ribarstvo omogućava zapošljavanje na otocima i kontinentu, posebno u ruralnim područjima. U nekim područjima, ribarstvo a posebno uzgoj ribe su usko vezani uz razvoj ruralnog turizma, budući da je ribarstvo izvor visokoproteinske hrane, koja je važan element u ljudskoj prehrani. Općenito gledano, ovaj sektor je vrlo osjetljiv. Izuzev uzgoja tune koje se nedavno počelo razvijati u Hrvatskoj, ukupni udio ribarstva u BDP-u je manji od 1,0%. Cjelokupna izvozna vrijednost morskog ribarstva uključujući riblje proizvode je 2003. godine iznosi 114.881.084 USD (22.687 tona). Veliki udio ove vrijednosti otpada na izvoz tune na japansko tržište. Uvoz je u 2003. bio veći po količini (57.315 tone) ali niži po vrijednosti (87.741.215 USD). Razlog tome je uvoz velike količine nisko-kvalitetne pelagičke ribe (haringe i sardela), te izvoz visokokvalitetnih proizvoda. Što se tiče slatkovodne proizvodnje u 2003. je uvezeno ribe u vrijednosti od 158.780 USD dok je ribe u vrijednosti 1.781.117 USD izvezeno. Ribarstvo je jedno od svega nekoliko sektora proizvodnje hrane u Republici Hrvatskoj s pozitivnom trgovinskom bilancom. Cjelokupna proizvodnja ulova morske ribe u 2003. se popela na 29.102 tone od kojih je 24.369 tone pelagičke ribe (sardine, sardela i inćuni) a ostatak od 3.556 tone bijele ribe. U kočarenju, najvažnije vrste riba su oslić - Merluccius merluccius; norveški jastog – Nephrops norwegicus; cipal - Mullus barbatus). Komercijalne pelagičke vrste se ograničavaju na sardine - Sardina plichardus, inćune - Engraulis encrasicolus i papaline - Sprattus sprattus. Slatkovodno ribarstvo se uglavnom predstavlja kroz sportsko i rekreativno ribarstvo, a broj tradicionalnih ribiča na Savi i Dunavu je ograničen. Glavne vrste slatkovodne ribe su šaran -Cyprinus carpio, bijeli amur - Ctenopharyngodon idella, linjak - Tinca tinca, som – Siluru glanis, grgeč - Stizostedion lucioperca, štuka - Esox lucius i pastrva - Oncorhynchus mykiss.

U morskoj akvakulturi, prosječno 3.000 tona bijele ribe (kirnja i arbuna) se godišnje proizvede na hrvatskim ribogojilištima. Većina ribogojilišta su mala obiteljska gospodarstva. Uz kirnju i arbun proizvede se i nekih 3.000 tona dagnji godišnje, kao i 800.000 oštriga. Uzgoj tune je u znatnom porastu u posljednje dvije godine i u 2003. je dostigao ukupnu proizvodnju od 4.679 tona. Izdalo se ukupno 146 koncesija za morsku akvakulturu. Postoji 39 registriranih tvrtki za slatkovodno ribarstvo u Hrvatskoj, od kojih se 16 bavi uzgojem toplovodnih vrsta (šaran) i 23 hladno-vodnih vrsta (pastrva). Proizvodnja slatkovodne akvakulture je dosegla 5.076 tona u 2003. godini. Ipak u posljednjih pet godina proizvodnja slatkovodne ribe je u padu, isključivo zbog zatvaranja trgovinskih kanala i problema tranzicijske ekonomije.

Proizvodna područja su također u opadanju, i u 2003. su se dvostruko smanjila u odnosu na 1995. godinu. 2003. godine u sektoru prerade morske ribe 2.900 tona ribe je zasoljeno, 3.200 tona je izrezano na odreske/zamrznuto, 11.700 tona konzervirano i 1.200 tona marinirano, pripremljeno za gotova jela, salate i paštete. Uz konzervirane sardine (62% proizvodnje), ostali značajni proizvodi su tuna i skuša izrezana na komade. Od slatkovodne ribe u 2003. prerađeno je 40 tona šarana, 100 tona pastrva, 5 tona somova, te 15 tona ostale ribe. Glavni proizvodi su dimljena riba (pastrva) i riba na komade (šaran i som). Ukupna proizvodnja 2003. godine je iznosila samo 40% od proizvodnje 1989. godine.

Procijenjeno je da se cjelokupna razina uporabe proizvodnih kapaciteta smanjila na 30%. Tradicija prerade ribe u Republici Hrvatskoj je započela prije 130 godina. Ipak, zbog tranzicijskih problema, gubitka bivšeg tržišta, carinskih ograničenja, te nezadovoljavanje standarda tržišta EU-a (prerađivačka proizvodnja je ograničena na sardine u konzervi, inćune, šarane i pastrve, bez raznolikih proizvoda, nezadovoljenih sanitarnih i veterinarskih standarda), većina od 55 bivših solana i prerađivačkih tvrtki za morske proizvode je zatvorena. Danas posluju samo četiri velika i dvadesetak malih i srednjih prerađivača morske ribe, te sedam malih i srednjih prerađivača slatkovodne ribe. Jedan od četiri velikih prerađivača danas prerađuju morsku i slatkovodnu ribu. Većina prerađivača je smješteno na obali, a 9 od ukupnog broja na otocima. Svi prerađivači slatkovodne ribe su smješteni u kontinentalnim područjima, blizu poljoprivrednih objekata. Najuobičajeniji poslovni oblik su dionička društva. Većina poduzeća su u obiteljskom vlasništvu s manje od 50 djelatnika.

Četiri velika društva su Adria Zadar, Sardina Postira, Mirna Rovinj i Ledo. Svi su licencirani za izvoz na europsko tržište, te zadovoljavaju važne standarde. Međutim njihov razvoj ovisi o njihovoj sposobnosti da udovolje potrebama potrošača za ponuđenim proizvodima, njihovoj kvaliteti i označavanju. Proizvodni pogoni u malim i srednjim poduzećima ne zadovoljavaju standarde EU-a ponajviše zato što su objekti za proizvodnju stari, te su dosad većinom i zastarjeli. Pored toga, oprema se u većini slučajeva koristi duže od 15 godina, te je i ona također zastarjela. Iako su veliki proizvođači ovlašteni da izvoze na tržište EU-a, označavanje i općenito strategije plasiranje proizvoda na tržište su neodgovarajući u svim proizvodnim poduzećima, bez obzira na veličinu. Nedostatak većih novčanih investicija je doprinijelo ovakvoj situaciji i očekuje se da će mjere programa SAPARD pomoći ovom sektoru u njegovom razvoju, modernizaciji proizvodnje, ostvarenju standarda, te smanjenju štetnog utjecaja na okoliš. U cjelini, akvakultura se također suočava sa strukturalnim problemima što je ponajprije rezultat tranzicijskih promjena. U budućem razvoju ovoga sektora, posebna pažnja će se posvetiti proizvodnji školjaka i rakova. Postoje tri glavna proizvodna područja u Istri, šibenskom području (ušće rijeke Krke) i u zaljevu Mali Ston. Proizvodnja školjki i rakova je djelatnost koja se tu obavlja još od rimskog doba i tradicionalno je povezana sa stanovništvom što se u posljednje vrijeme pretvara u unosnu industriju vezanu za turizam. Ipak u Hrvatskoj ne postoje centri za sakupljanje i pročišćavanje sukladni higijenskim i zdravstvenim standardima EU-a, stoga ova industrija teško ostvaruje svoj potencijal. Znanstveni temelji kao i dokumenti za prostorno planiranje pokazuju velik pa bi se uzgoj oštriga i dagnji u zaljevu Mali Ston mogao povećati sa sadašnjih 800.000 komada i 1.500 tona svake vrste na 5.000 tona i minimalno 2.000.000 komada. Ipak ovo povećanje proizvodnje jako ovisi o standardima kvalitete, te otvaranju europskom tržištu. Razvojni potencijali uzgoja školjaka i rakova mogu znatno utjecati na porast lokalne proizvodnje u ruralnim područjima jer su to proizvodi visoke kvalitete.

Prosječna potrošnja ribe po stanovniku u Hrvatskoj jedva dostigne 10 kg, što je znatno ispod prosjeka mediteranskih država. Razlog tome je nedostatak dobro organiziranog tržišta, te nedostatak obalne infrastrukture s objektima za hlađenje, zamrzavanje i skladištenje. To u konačnici rezultira višim cijenama proizvoda u maloprodaji. Većina ribarica su malih dimenzija (manje od 15 m), samo ih nekolicina posjeduje odgovarajuće prostorije za skladištenje, hlađenje i zamrzavanje, što daljnje ograničava pristup svježe i visoko kvalitetne ribe tržištu.

Ribarice trenutno istovaruju svoj ulov u malim lučkim objektima koji nisu primjereno opremljene (ledomati, hladnjače, specijalizirana vozila, dizalice, itd.).

Mjere SAPARD-a bi trebale povećati kapacitet cijelog sektora i tako osigurati opskrbu svježom ribom i sirovinama za tržište i prerađivačku industriju, osiguravajući najvišu kvalitetu, te zaštitu potrošača.

Prerađivačke tvornice i lučki objekti su smješteni u naseljenim područjima i stoga se posebna pažnja pridaje rješavanju ekoloških problema, poput obrade otpadnih voda, racionalne uporabe voda i prerade ribljeg otpada. Osim toga, prerađivačke tvornice, te lučki/brodski/tržišni objekti trebaju naći nove i učinkovite aktivnosti rješavanja problema kvalitete proizvoda, uključujući sustave ISO i HACCP. Ovo bi trebalo povećati usmjeravanje proizvođača prema stabilnom i isplativom tržištu, a i veoma je bitno prenijeti hrvatskim prerađivačima ribe znanje o upravljanju, ekonomskim i financijskim analizama, te njihovom primjenom u prodaji proizvoda i marketingu kao i u obuci djelatnika.

Iako postoje različiti dokumenti za razvoj i konsolidaciju sektora, Nacionalni razvojni plan još nije izrađen. RH trenutno traži pomoć EZ-a za financiranje savjetodavnog projekta tehnološke podrške (TP-a) s ciljem davanja odgovarajućih preporuka vladi, a koji se unosi u službeni Nacionalni razvojni plan za ribarstvo. SAPARD i PHARE su identificirali mjere i podrška se smatra sastavnim dijelom budućeg Nacionalnog plana. Mjere SAPARD-a u ribarstvu su određene na osnovu dostupnih strateških dokumenata i u skladu su s općim smjernicama strukturalnih mjera EZ-a za ribarstvo. Kao rezultat mjera SAPARD-a, konkurentnost u ribarstvu na lokalnom i izvoznom tržištu se može olakšati što bi rezultiralo povećanjem udjela riblje proizvodnje u BDP-u i ukupnom izvozu Hrvatske. Ako se ne dobije podrška i ako se ograniči privlačenje stranih kredita, tada velik broj riboprerađivačkih poduzeća neće biti usklađen s higijenskim uvjetima EU-a što bi rezultiralo zatvaranjem istih, te povećanjem stope nezaposlenosti. Nemogućnost zadovoljavanja standarda za svježu ribu (sirovine za preradu i svježa riba za izravnu potrošnju) bi moglo izazvati daljnju degradaciju ribarskog sektora. To bi također ograničilo razvoj obalnih i kontinentalnih ruralnih područja koji uvelike ovise o ovoj grani poljoprivrede. Neostvarivanje higijenskih i zdravstvenih standarda EU-a u proizvodnji školjki i rakova bi zaustavilo potencijalnu unosnu i profitabilnu aktivnost.

Preuzmi dokument (PDF - 46 kB)

 

 

 
HCPM - Hrvatski centar za poljoprivredni marketing